Piše: Krsto J. Pejović
Da je jezik izuzetno složena materija bez koje nema valjane pravne norme, znao je i umni Valtazar Bogišić, koji je uvijek iskazivao poštovanje prema filologiji. Išao je čak dotle da je kazao da je naš jezik naša istorija (mislim na Srbe i Hrvate). Koliko je danas prisutan jezik u pravnoj struci, stvar je za neku drugu analizu i priliku. Pedantni profesor Bogišić se „neumorno bavio“ pravnom terminologijom, posebno u postupku izrade i redigovanja Opšteg imovinskog zakonika, naslonjenog na narodnom jeziku, razumljivog opštim masama, kojeg se praveshodno ticao. Inače, Bogišić je uvijek konsultovao stručnjake za jezik, kad mu je to bilo moguće i dostupno, i to sa zadovoljstvom. A koliko mu je do književnog jezika bilo stalo, odnosno do čiste norme, govori „pismo prijatelju filologu“ u kom naglašava „da je upravo jezik glavno sredstvo za razumijevanje zakona“. Kao da je u svemu shvatio onu Jeringovu da zakonodavac misli kao filosof, a da govori kao seljak. Kratko rečeno, Bogišić je bio svjestan društvenog značenja jezika. Ovaj uvodni dio jeste namjera podsjećanja na potrebu da se u postupku harmonizacije i preoblikovanja pravnog sistema ne zaboravi na jezik, na naša značenja. Pravo kao nauka je često suvoparno, „jer pravo tapka za životom“, ali norma zakona ne smije biti dvosmislena, nejasna i nedorečena. Jednostavno, ne može se dopustiti da je zakon neprimjenjiv. Dešava se čak da je zakon neprimjenjiv i za samu struku, pa zato ima ponekad i argumentovanih komentara koji budu, nažalost, i bez dometa. Ako nema potpunog pravnog sistema, tj. primjenjivosti zakona, gubi se osjećaj stabilnog društva. I to zapažanje, čije izvođenje ne zahtijeva posebno razmišljanje može izvršiti najobičniji razum, odnosno prosječni građanin. Bježanje od filologije imalo bi i ima za posledicu zakone niskog „zakonodavno tehničkog kvaliteta“, često suprotne i s osnovnim načelima i principima gramatike osnovnog jezika, jer zakoni moraju odgovarati našim potrebama i našoj jezičkoj kulturi. Ovo tim prije, s obzirom na to da primjena prava predstavlja visok stepen ujednačenosti i efikasnosti. U usaglašavanje našeg pravnog sistema sa sistemom EU ne bi smjelo da se „trpa sve“, budući da zakonodavac mora da se bori protiv pravne nesigurnosti. Česte izmjene i dopune zakona upozoravaju stručnu javnost na poimanje da je norma složena misaona tvorevina, sastavljena od odgovarajućih pojmova, koja se izražava jezikom. Dakle, pravo kao izrazito složena društvena tvorevina ne može pobjeći od one Šekspirove da je jezik vječni tumač smisla, jer je norma važeći dio pravnog sistema samo ako zadovoljava kriterijume „ustanovljenja pravilom priznanja“. Potpuna i pravilna primjena norme zavisi od toga ko je njen stvaralac, postupka stvaranja norme, sankcije, ko tu sankciju primjenjuje, kao i od toga kakvu sadržinu norma nosi. Dobra i potpuna sadržina norme je ipak slika književnog jezika. Istina je da na svijetu nema savremenog pravnog poretka i da je, kako kaže Dostojevski, sve više ljudi koji svjesno prelaze preko svoje savjesti. Međutim, to nije razlog da se ne traga za nekim barem minimumom pravnog perfekcionizma. Ukoliko je komunikacija zakonodavca sa književnim jezikom prisutnija, utoliko će pravna sigurnost biti veća, jer jedino tako može biti kvalitet norme potpuniji, a samo potcjenjivanje prava kao struke manje. Pri takvoj situaciji biće i veća iskazanost prava, kao i položaj sudija u ostvarivanju te funkcije. Ako se shvati da je prirodno pravo uzor pozitivnim pravu i suštastvenost jezičkog osmišljavanja norme, neće izostati pravila koja predstavljaju izraz osjećaja pravde i pravičnosti. Za jasnoću norme neka nam bude primjer već pomenuti Imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru (1988.), u kome je „značenje riječi jasno i po položaju“. Inače, to nije obična knjiga i obični spomenik prošlosti. Svaka njegova norma potvrđuje da je autor imao spoljni i unutrašnji pristup zakonu, pa stoga ne čudi da je ovo remek djelo bilo usmjereno prema budućnosti. U njemu je srodnost prava i jezika iskazana do sraslosti. Ako je to tako, a treba da je, onda suđenje po pravdi i pravici biva u skladu „sa javnim vjerovanjem i poštovanjem“. Mada je toga danas sve manje, jer je pravo ponekad smješteno u koncepcijalizmu neolibarealizma. No, i pored te i takve manjkavosti, moramo priznati „da pravno tumačenje nije igra dubokoumnosti nego „logička interpretacija“, koju prati saznanje da nijedno iskustvo sa smislom nije mogućno bez izvjesnih elemenata mišljenja. Pri formulaciji norme struka mora praviti kopču sa pravnom naukom, koja je neophodna za razumijevanje „važećeg smisaonog značenja pravnih propisa“. Zato je neophodno znanje koje, pored pravde, ima i osjećaj mudrosti, hrabrosti i smislenosti, jer se vrline više ne uče uviđajnošću. Svjedoci smo danas da fraze i krupne riječi prikrivaju siromaštvo struke. Samo važenje prava, govori o normativnosti faktičkog, bez obzira na to što zakon ponekad može da sadrži određene fikcije. Ne može se zaobići ni činjenica da se društvene tendencije pretvaraju u pravne norme i ta konstatacija sama oslikava nivo takvog stanja, s obzirom na to da pravo i struka ne mogu posve pretrpjeti proizvoljnost i logičku neodređenost. I tu se zato ponekad mora imati osjećaj mjere, jer ne poštujemo ni ono što nam je duh darivao. Zato zarad pravičnosti (koja je bolja od strogosti), moramo učiniti da norma bude konkretna, stvarna i buduća. Ne dopustimo da stanje potvrđujemo onom Perl Bak da je ,,iskustvo zbir naših razočaranja''. Ne barem kad je u pitanju pisana norma, jer pisanje norme zahtijeva stvaralačku vještinu, i to je horizont pravne pismenosti. To je veoma važno, jer je svaki zakon posvećen državi i narodu. Bez jasne norme u pravnoj struci, pozitivizam nije dovoljno oivičen. Kult zakona teksta nije moguć bez jasne norme.